Monday, January 29, 2007

Evo sastava kojim se jako ponosim i mislim da je jedan od boljih koje sam napisala u zadnje vrijeme
TVOJ TRAG…

Ovo je vrijeme lutanja: u proslost, u ljubav i patnju. Svjetla grada u daljini koja sakrivaju zivot, radost i bezbriznost, postojano sjaje poput bisernih suza u mojim ocima. Tuga koja rusi svjetove sakrivena je u mom srcu. Sum valova u daljini… beskrajno prostranstvo… plavetnilo ljubavi… sanjam o danima bez boli i tuge.
Nedostaje mi vrijeme proslosti kada je sve bilo ljepse i sretnije. Ljubav jaca od svjetova obuzela me jedne jeseni dok se priroda mijenjala. Sanjala sam te dugo i ocekivala dan susreta. Napokon smo se sreli jednog ljetnog dana uz sum valova, topli povjetarac ljubavi na mjesecinom obasjanom plazom. Nije trebalo mnogo, rijeci su bile suvisne, nijemo si mi prisao… carstvo ljubavi posjedovali smo danima. U tvojim sam ocima citala ljubav prema meni, a strast je uvijek bila prisutna. Novac nije bio problem zbog posla tvog i nismo morali brinuti kao nasi roditelji koji su tesko razumjeli sto nam se dogada. Nasa im je ljubav svima dokazala da godine nisu bitne… sreca u srcima, osmijeh na licima… sve je bilo lijepo, ali kratko… usnula sam bol, patnju… jesen mi te odnijela s osmijehom.
Povjetarac je odnio srecu i radost dalje od mene, niz put… prema nekim drugim ljudima… jesenje lisce tuge palo mi je na kosu dok se zlacana svjetlost igrala po smeðem kovcegu tvog posljednjeg pocivalista. Plac obitelji pomijesan s placem vjetra u krosnjama magnolije, placem valova o litice pod gradom, placem zemlje o tvoj lijes… crvene latice ruza na tvojim prsima bit æe ti vjecni podsjetnik na mene, vjecni podsjetnik na nasu ljubav. Latice nikada uvenuti nece, kao ni moja ljubav prema tebi. Sada andeli uzivaju u melodiji tvoga glasa i pjesmama koje si mi znao zaljubljeno pjevusiti u gluhoj noci. Pogledaj me, sjeti me se, moja ljubavi!
Glasni jecaji moje duse u tihoj noci. Nocni povjetarac zalijepio je laganu haljinu za moje umorno tijelo i bolni trbuh. Hladnoca kamenog zida uvlaci mi se u sve pore dok mi celo trpi toplinu prozora, toplog od sunca, s pogledom na more i grad u daljini. Pogled mi je dalek, uprt u daljinu, u beskrajnost mora… i opet sum valova koji vraca sjecanja… najljepsa melodija koja mi te dala.
Bez pitanja i rijeci, u nijemoj ljubavi, jedinstvo je postalo nasa stvarnost. Dok su tek probudene zrake sunca plesale po nasim umornim tijelima, samo ljubav smo imali. Mrsio si mi smedu kosu i saputao njezne rijeci ljubavi. Nismo ni znali da sudbina ima druge planove za nas. Snovi su bili stvarnost, a sudbina ih je unistila bez milosti i ostavila samo rusevine ljubavi.
Suza koja je kapnula na moja prsa vratila me u realnost… okrutnu realnost… nema te uz mene i sama se nosim s boli. Ostala sam u gradu koji mi te dao, s tvojom obitelji i mojom majkom prezivljavam posljednje dane. Otisao si i ostavio trag… trag u meni… dokaz tvoje ljubavi koji nece uvenuti… trag koji zivot nosi i koji mijenja mene i moje tijelo. Boli me promjena, ali joj se ne odupirem i radujem se tvome najljepsem daru. Tvome tragu u meni… tvome djetetu…
Comments (4)